Teperluk

Razvoj zanatstva u Sarajevu počinje odmah po dolasku­ Osmanlija u naše krajeve. Poznato je, naime, da se Sarajevo kao urbani centar počeo razvijati na mjestu srednjevjekovnih naselja u 15. stoljeću. Izgradnjom Careve džamije, upravnog dvora saraja, musafirhane, tekije, objekata koje je daoizgraditi Isa-beg Ishaković, udareni su temelji privrednom centru šehera. Zbog potrebe  vojske, gradnje i održavanja novih objekata počinje da se razvija zanatstvo. Upravo su Osmanlije, koji su već imali razvijenu gradsku civilizaciju i  izgrađene esnafske organizacije, udarili temelje razvoju zanatstva i čaršije. Mnogi zanati su se u našem gradu razvili do savršenstva i duboko ostali ukorijenjeni, te ih s pravom smatramo našom tradicijom.Prvi zanati se pominju u najstarijem poznatom katastarskom defteru iz 1489. godine. Iz ovog popisa vidimo da se najranije javljaju zanati koji su služili potrebama vojske, kao što su kovači, sabljari, čizmari, sarači, čebedžije, halači, kao i mesari, pekari, buzadžije. Trideset godina kasnije broj zanata se više nego dvostručio. U defteru iz 1528-1536. pominje se devetnaest ovih zanimanja, među kojima nalbanti,  nalčadžije, bravari, dunđteri, dogramadžije, aščije, mutabdžije, kazandžije, kujundžije, papudžije itd. Početkom 17. st. javljaju se zvonari, kantardžije, sahadžije, jorgandžije, abadžije, češljari itd. Krajem 19. st. pominje se oko 70 raznih zanata i oko 400 različitih proizvoda. Najbrojniji su bili proizvodi sarača, kazandžija, kazaza i kovača.Pojedini zanati su u svom radu dostizali prave umjetničke vrijednosti i bili su poznati i cijenjeni širom Osmanskog carstva. U tome su posebo prednjačili kazandžije, ćurčije, kujundžije i sarači, koji su svoje proizvode izvozili. Zanatlijski dućani su bili podijeljeni po čaršijama. Svaki zanat ili srodni zanati imali su svoju jednu ili više ulica. Tako npr.  sarači su se nalazili na području današnje ulice Sarači; čaršije kasapa, sagrdžija, kovača nalazile su se oko Čekrekčine džamije; terzijskačaršija je bila na prostoru od Latinske ćuprije prema današnjoj apoteci; sabljarska čaršija u današnjoj ulici Zelenih beretki.Ibrik Mnogi nazivi ulica su sačuvani i do danas, kao što su Ćurčiluk,  Kazazi, Mudželiti, Kazandžiluk. Svoje čaršije nisu imali pekari, bakali, kafedžije, jer su se njihovi dućani nalazili po cijeloj čaršiji.  Zanatlije su u osmanskom periodu bili organizovani u esnafe (cehove). Sve zanatlije koje se bave istim ili srodnim zanatom bile su u istom esnafu. Svaki esnaf je imao svoj odbor i bio potpuno nezavisan u  odnosu na druge esnafe. Na čelu je stajao ćehaja, biran od strane  majstora i kalfi. On je bio spona između zanatlija i vlasti. Ukoliko nije  dobro obavljao svoju dužnost, mogao je uvijek biti smijenjen. Među zanatlijama jednog esnafa vladala su stroga pravila koja su se oštovala. Poznata je i solidarnost koja je vladala među njima, tako npr.  ukoliko je jedan zanatlija prodao nešto, a njegov komšija nije, on će svoju mušteriju uputiti kod onoga koji nije ništa prodao s obrazloženjem da on taj proizvod nema ili da nije dobar.U jednom esnafu su bili zastupljeni esnaflije svih konfesija, s tim da je ćehaja mogao biti samo musliman. Oni su zasebno organizirali vjerske ceremonije, ali su kušanme (izlete na kojima su proglašavali majstore) održavali zajednički. U zlatarskom su esnafu, na primjer, bile zastupljene sve četiri konfesije, u kovačkom je bilo muslimana, katolika i pravoslavnih, u kazaskom muslimana, pravoslavnih i jevreja, dok je u ćurčijskom zanatu bilo nešto muslimana, dok su većinu sačinjavali pravoslavne zanatlije itd.Dakle, u osmanskom periodu su zanati bili glavna grana privrednog rada od koje je živio veći dio gradskog stanovništva. Dolaskom Austro-Ugarske stari zanati dolaze u vrlo težak položaj.  Već za osmanskog perioda pojedini zanati stagniraju, što zbog nedostatka snaga koje bi nastavile rad, što zbog ,uvođenja novih i savramenijih tehnologija u izradi pojedinih proizvoda.Dolaskom nove vlasti otvaraju se i novi putevi i na tržištu se pojavljuje industrijski proizvedena roba, dosta jeftinija od zanatskih proizvoda. Mijenja se i moda u načinu života i oblačenju,  tako da pojedini stari zanati gotovo nestaju. Postepeno nestaju sabljari, tufekdžije, zatim bičakčije. Zbog pojave fabričkih tkanina nestaju tkači, ćebedžije, kečedžije, kazazi, potpuno nestaju ćurčije, po kojima je Sarajevo bilo nadaleko poznato. Kao sjećanje na ove zanate ostali su još samo nazivi ulica u kojima su se nalazili.S druge strane, mnogi zanati se prilagođavaju vremenu, modernizuju se i tako opstaju . Pojavljuju se i novi zanati, kao što je moderni cipelarski zanat, krojački zanat, zatim kovinsko-tokarski, elektro-instalaterski, mehaničari raznih struka.  Austro-Ugarska vlast se ipak pobrinula da očuva neka stara umijeća. 1892. godine Zemaljska vlada je osnovala nekoliko radionica za stare zanate i to: tkaonicu ćilima, radionicu za umjetničke zanate i tkaonicu veza i vezionicu. Osim ovih radionica, Zemaljska vlada je i drugim zanatima pokušala pomoći otvaranjem stručnih škola i kurseva. Nepisani esnafski propisi se sve manje primjenjuju, tako da su se esnafske organizacije u ovom periodu same  ugasile. Daljim razvojem industrije i tržišta, modernizacijom tokom 20. st. pojedini zanati potpuno nestaju, a oni koji su opstali, morali su svoj način rada  prilagoditi vremenu i zahtijevima tržišta. Moramo priznati da na našoj Baščaršiji postoji znatan broj starih zanatlija koji su, uprkos svim nedaćama, uspjeli zadržati tradicionalni izgled i ponudu. Manji broj je onih koji su zadržali samo naziv i izlog zanata, a bave se nečim sasvim drugim. Ove pojave ne smijemo osuđivati, jer zanatlije žive od svog dućana i oni ne mogu prodavati kazaske širite i dugmad,  firale, setilje i sl. kad ih više niko ne kupuje. Najbrojniji su ipak oni koji su se, pod okriljem svog zanata, prilagodili vremenu. Jedini način da se stari zanati očuvaju i da se omogući zanatlijama ugodan život od proizvodnje tradicionalnih proizvoda jeste saradnja institucija vlasti, Muzeja, Zavoda za zaštitu spomenika, udruženja starih zanata i, naravno, samih zanatlija. Jedino zajedno možemo učiniti mnogo, očistiti Baščaršiju od svega što nije tradicionalno i gradsko i na taj način uticati i na formiranje kupovne svijesti i ukusa domaćih i stranih kupaca. U isto vrijeme, Baščaršija uvijek stoji na usluzi za razne vrste sitnih usluga, popravki, savjeta, koje nigdje drugo ne možete naći.