Iz kamena voda tekla

hladna studena,

iz zemljice ruža cvala,

ruža rumena.

Djevojka je ružu brala,

s ružom zaspala.

Tu se dala tanka staza,

tanka tanana,

po njoj šeće mlado momče,

budi djevojče:

"Ustaj, ustaj, djevojčice,

što si zaspala,

ruža ti je uvehnula,

što si nabrala,

dragi ti se oženio,

kog si gledala! "

"Neka, neka, nek se ženi,

sretno mu bilo,

vedro nebo zagrmjelo,

grom ga ubio! "

Crna zemlja raspuknula,

u nju propao!

Ja ću drugu ružu brati,

njom se kititi,

drugoga ću dragog gledat,

s njim se dićiti! "